Na zidu držim bijeli kamen. Kad svi zaspu, kad kuća utihne, ugasim sva svjetla i gledam njegov tajni plavi sjaj.
Ivko ga je pronašao jedno ljeto, dok su naš otok otkrivali prvi turisti, ima tome preko trideset godina. Došao je do nas razbijene usne i velike masnice pod okom i pokazao kamen. Rekao je da noću, kad svi zaspu, svijetli čudnovatim plavim sjajem. Da može čuti neke sitne glasove koji ga zovu, neke poruke i signale. To nije kamen s ovoga svijeta. Motali smo se oko njega, ali kamen je izgledao kao i svi drugi. Nestrpljivo smo čekali noć da i sami vidimo mističan sjaj.
Sutra Ivko nije došao do plaže. Otišli smo do njegove kuće, ali se čula samo vika i razbijanje. Zvali smo ga, pa mu je mater sva uplakana rekla da ne smi vani. Taj smo dan proveli na plaži, u nadi da ćemo i sami pronaći onakav čudnovati kamen.
Došao je do nas tek idućeg dana. Morao je iskočiti kroz kuhinjski prozor jer ga nisu puštali van. Rekao je da je kamen svemirski brod iz dalekog svijeta, da im je dugo trebalo da razumiju njegov jezik, ali da sad znaju razgovarati s njim. Da su se srušili iz svemira u more i da im sad trebaju neke stvari da ponovo mogu letjeti. Podijelili smo zadatke. Netko je trebao donijeti ulje, netko sodu bikarbonu, ja sam trebao donijeti rakiju, a Ivko je rekao uzeti toplomjer jer u njemu ima žive. Sve zajedno će se smućkati na neki način koji će njihov brod napuniti gorivom da ponovo može letjeti i vratiti se u daljine iz kojih je došao. Otrčao sam kući, a tamo je bila Ivkova mater. Sva izudarana s rukom zavezanom na prsima. Rekla je da će doći milicija po Ivkovog ćaću. Ja sam brže bolje, da me nitko ne vidi, otrčao u kuhinju i ulio rakiju u čašu pa se probao iskrasti, ali me ćaća vidio i pitao što to nosim. Rekao sam vodu, a on je rekao dođi vamo da vidim tu vodu. Pobjegao sam, trčao sam, a rakija se prolijevala svugdje po meni, ali znao sam da će i malo biti dovoljno, i ne uspijem li donijeti tu rakiju, sve će propasti.
Sreli smo se pred crkvom, svi osim Ivka. Rekli su da ga je ćaća uhvatio kako krade toplomjer i ubio boga u njemu. Trčali smo kao ludi do Ivkove kuće, a tamo je već bila i milicija i pola sela. Vidjeli smo Ivka kako ga iznose na nosilima. Nisu nam dali da mu priđemo. A onda se usred gužve na terasi pojavio Ivkov ćaća i vikao da će se ubiti. Plakao je i proklinjao iz svega glasa, popeo se na ogradu, a svi su skočili ne bi li ga uhvatili i Ivka na tren ostavili samog. Dogurao sam se do njega i rekao mu: Ivko, di je kamen? Ivkovo je lice bilo svo u krvi, nije odgovarao, a u ruci sam mu vidio bijeli kamen. Uzeo sam ga i rekao mu, spasit ću ih, ne brini se. Odveli su ga i nikad se više nije vratio. Ćaču su mu odvezli u zatvor, materi je srce ubrzo puklo od tuge.
Od onda kamen držim na zidu. Kad svi zaspu, kad kuća utihne, ugasim sva svjetla i gledam njegov tajni plavi sjaj. Čekam glasove, da mi daju upute kako da im pomognem i spasim. Kako da spasim sve nas.
